Digitalna pismenost na području AI se često prevodi u edukaciju: modul, certifikat, otkačena kućica. To nije pogrešno, ali nije ni ono što ta riječ zapravo traži. Pismenost znači da netko razumije što sustav radi a što ne, gdje su granice odgovora, i kada je izlazni rezultat potrebno provjeriti prije nego što završi negdje drugdje. To je druga vještina od one kojom se upravlja prozorom za razgovor.
Zaposlenik koji zna kako formulirati upit nije po definiciji pismen u smislu koji je ovdje bitan. Digitalna pismenost na području AI odnosi se na prepoznavanje rizika: kada odgovor sadrži pogrešku koja se ne primjećuje, kada se podaci poduzeća dijele sa sustavom koji te podatke koristi negdje drugdje, kada je izlazni rezultat AI-a temelj za odluku koja zapravo zaslužuje provjeru. Ako se to ne nauči, zaposlenike se uči kako upravljati alatom, bez da ih se uči kada mu ne smiju vjerovati.
Pismenost ima smisla samo ako se povezuje s onim što se u praksi događa. Ako zaposlenici već koriste alat koji nitko nije odobrio, tada generička edukacija o principima AI-a vrijedi malo dok nitko ne zna o kojim je alatima riječ i za što se koriste. Pismenost bez uvida u korištenje program je koji zaobilazi praksu.
Tu se krije i najjednostavniji način da se nešto nauči: pitanje. Ne pitanje radi polaganja računa, nego pitanje radi razumijevanja onoga što se događa. Zaposlenik koji koristi alat da radi brže, to rijetko dobrovoljno prizna ako pitanje djeluje kao kontrola koja može dovesti do obračuna. Pismenost dakle ne počinje davanjem uputa, nego stvaranjem klime u kojoj prijava nije rizik.
Edukacija može objasniti što je jezični model, odakle dolazi pristranost (bias), i kada je izlazni rezultat potrebno provjeriti. Edukacija ne može garantirati da će se to znanje primijeniti u trenutku kada je to bitno: pod pritiskom vremena, uoči roka, kod zadatka koji je već sto puta dobro prošao. Također, jednokratna edukacija ne može pratiti ono što se mijenja. Sustavi se prilagođavaju, novi alati postaju dostupni, korištenje se premješta. Zato pismenost ne pripada trenutku, nego ponovljenom ritmu — baš kao što ponovna procjena klasifikacija rizika nije jednokratna vježba, nego proces koji se vraća.
Pismenost zaposlenika ne oslobađa organizaciju pitanja tko što nadzire. Ako zaposlenik preuzme izlazni rezultat AI-a u odluku, i ta se odluka pokaže netočnom, tada na pitanje tko je odgovoran kada AI aplikacija napravi pogrešku nije odgovoreno s "zaposlenik je to trebao znati". Odgovornost postoji na više razina: kod onoga koji je sustav primijenio, kod onoga koji je organizirao nadzor, kod onoga koji je postavio okvire. Pismenost pojedinaca dio je tog lanca, a nije njegova zamjena. Što ljudski nadzor u praksi znači, povezano je s pitanjem razumije li osoba koja nadzire dovoljno i ono što nadzire — bez tog razumijevanja, nadzor je formalnost.
Mnoge organizacije pokušavaju digitalnu pismenost na području AI povezati s postojećim procesom usklađenosti ili upravljanja rizicima. To se čini logičnim, ali u praksi se drugi sloj uz postojeći proces često ne koristi: zaposlenici slijede proces koji već poznaju i zanemaruju novi, i onda kada se bolje uklapa u praksu. Zašto se drugi proces uz postojeći zanemaruje pitanje je koje ide dalje od edukacije: riječ je o tome gdje se pismenost utvrđuje, provjerava i koristi u samom radu.
Mi ne možemo reći koliko je edukacije dovoljno, ili koji postotak zaposlenika nakon programa stvarno postupa drukčije. To se razlikuje po organizaciji, po funkciji, po razini rizika zadataka koje netko izvršava. Netko koji svakodnevno sastavlja klijentske ugovore uz podršku AI-a treba drukčiju razinu pismenosti od nekoga koji AI povremeno koristi za sažetak. Jedinstven odgovor na pitanje "koliko je edukacije dovoljno" ne postoji, i mi taj odgovor stoga ne daju.
Pismenost bez uvida u rizike pojedinačnih situacija korištenja ostaje apstraktna. Zaposlenik koji unosi podatke poduzeća u besplatan prozor za razgovor izložen je drugom riziku od zaposlenika koji koristi interni, zaštićeni sustav, a što radite s podacima poduzeća u besplatnom prozoru za razgovor pitanje je koje po situaciji zahtijeva drugi odgovor. Pismenost dakle nije jedan program za cijelu organizaciju, nego povezanost s onim s čime ljudi stvarno rade.
Ta povezanost počinje spoznajom o tome koji su zadaci već podržani AI-om i u kojoj mjeri. Werkscan (skener rada) tvrtke FTE TO AI izračunava po zadatku koji je dio posla moguće prepustiti AI-u, čime se dobiva konkretna slika o tome gdje je pismenost najpotrebnija: ne u općem smislu, nego na mjestu gdje se rad stvarno mijenja.
Vraag maar. Governance begint bij weten wat er draait — ook wat niemand heeft goedgekeurd.
Answers come from this site’s knowledge base. Not tailored advice, and not a scan of your company.